Princeza ratnica

10.06.2008., utorak

Nacionalna.... s vremenskim odmakom

Sjedim ja tako u Nacionalnoj. Na 3. katu. To je onaj najneštreberskiji, naj fensi-šmensi, naj kulerskiji, najneradničkiji. Ljuta nužda učenja za državni stručni ispit natjerala me da se nakon skoro 3 godine ponovno učlanim u tu, nekad mi tako omiljenu , instituciju. Pa tako sjedim tu, na 3. katu, i u trenucima odmora promatram ljude oko sebe. Dječicu... piletinu... I gledam ih kako se stalno nešto smijulje, zjakaju okolo, natjeravaju, promatraju cure dečke, dečki cure... I vidi se na njima kako ih pucaju hormoni i kako im je trenutno, na njihovoj listi prioriteta, bar 5 stvari ispred onog što bi trebali učiti, sad i ovdje. Pa se sjetim sebe, da sam bila ista kao oni, možda čak i gora. A kakva sam sad? Ozbiljna i dosadna za poludit. Mislim da mi se na faci vidi kak ih gledam ko neka stroga teta, preko očala, s vidljivom dozom neodobravanja. Zakopala sam se u svoj laptop, svoje zakone i skripte i ne dižem glave. Jer, ispit je za dva dana, a ja pojma nemam, i šta je logičnije nego primit se učenja. Nekad prije, to bi mi bila zadnja opcija. Eto kako se ljudi mijenjaju... pa i ja... Stari seeeee, stari seeee... pasmat

- 12:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.06.2008., nedjelja

Nedjeljni hedonizam...

Moja moja mama voli imat svoju odraslu i odseljenu djecu kod sebe. Što češće to bolje. Da bi tu istu djecu lakše nagovorila da se pojave, kao mrkvu im ponudi nedjeljni ručak. Tko lud bi to odbio. Ne moraš kuhat, ne moraš prat suđe, ne moraš ništa. Moraš se samo pojavit praznog želuca i dobro se najest u ugodnoj i opuštenoj atmosferi. Moja mama zna znanje... Danas nam je pripremila posebno iznenađenje, bogjeblagoslovio. Nakon kokice s mlincima, kad su se trbusi malo oporavili, pozvala nas je na čokoladni fondue s jagodama i trešnjama. Mmmmmm.... Izgledalo je to ovako: Tko god je došao na ideju kombiniranja jagoda i čokolade zaslužio je mjesto u kući slavnih i zaslužnih. Koja rapsodija, majkomoja! Kako se samo ta čokolada spremno prevlačila preko jagoda, da bi se zatim rastopila na nepcu i, zajedno s jagodom, otklizila niz jednjak. Nadnaravno iskustvo. Trebao nas je netko snimit dok smo, nas petero, spremno nabadali jagode i kao pomahnitali ih umakali u gustu čokoladu. K'o hrpa luđaka fanatika. Mogo nas je netko okrast, zapalit stan i pošarat sobu grafitima, ne bi primijetili koliko smo bili koncentrirani na posao. Da, moja mama definitivno zna znanje. Volem je puno. ------------------------------------------------ A sad natrag u realnost... U komi sam. Za tri dana idem na državni stručni ispit. 70% gradiva nisam još ni pipnula. Volja za učenjem ne postoji kao takva. Nema je već danima. Zato volje za dangubljenjem ima na pretek. Ovaj post je corpus delicti. Bum se ubila....

- 22:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.06.2008., petak

Država vs. Domovina

Bila sam jučer kod doktora. Opća praksa, obiteljski liječnik. Noge mi natiču ko da iza sebe imam 50 godina, 4-ero djece i posao na traci. A tek mi je nježnih 30 , od djece ni d, a živim ko sport Billy. I tako završila kod tete doktorice, da vidim kaj će ona reć... A nije me kod nje bilo brat bratu 2 godine. Ko što već rekoh, živim ko sport Billy. Pa sam imala i šta vidjet nakon te dvije godine. Ženska se posve kompjutorizirala. Računalo ima ona, ima sestra, a sestra ima i printer pa sve uputnice i recepti samo iscure po naredbi. Sve je sa svime umreženo, sve se vidi, sve se zna. Ovako, gledajuć sa strane, sve se činilo savršeno i idilično. Konačno da bar dio sustava funkcionira i da su ljudi zadovoljni. Ali, prava slika je sasvim drugačija. Naravno. Kaže meni teta doktorica da su dobili naredbu od ministarstva zdravstva da se do 1.4. moraju kompjutorizirat, i da nije bilo milosti. Tko se ne odazove, odma mu se skida 10% s plaće. Pa ti vidi oćeš tjerat dišpet. Love nisu dobili ništa. N-I-Š-T-A. Sve što vidim u ordinaciji od računala i opreme kupljeno je iz njenih vlastitih novaca. Također, morala je platiti i školovanje sebe i svoje dvije sestre da bi se mogle služiti softverom. Jedino što im je ministarstvo dalo, bilo je taj softver. U nevjerici, zgrožena , upitala sam je šta su radili ljudi koji nisu imali novaca za sve to? Dizali kredite, bio je njen odgovor. Da nisam na svoje uši čula priču ne bih vjerovala. Pa u kakvoj ja to državi živim?!? Lova se razbacuje na tako marginalne stvari (snježna kraljica, dinamov stadion, i još mnogo toga), a liječnici si sami moraju kupovati opremu za rad. Gdje je tu logika? Pravda? Na internetu čitam kako će ravnatelj osječke bolnice otpustiti 50 medicinskih sestara kako ne bi probio budžet. Ako ga probije, neće više biti ravnatelj. Na sve strane piše se kako nedostaje doktora, sestara... a ovako ih se tretira. I dok o svemu tome razmišljam dođe mi da se poserem na takvu državu i takvu vlast. Koja ne zna i ne želi bolje. A opet, ta država je moja domovina. I ti ljudi su moj narod. Kako odvojiti te dvije stvari? Državu i Domovinu? Može li se to uopće odvojiti?

- 17:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.06.2008., utorak

Lipe i romantika

06.03.2007., utorak

Mare1, ovo je za tebe...

Ok, raja oće veselo. Ajmo onda. Prvo apdejtiranje: 1. Miljenka više nema. Ostavljen. Ispraćen s tužaljkom. Gone. Amen. 2. Debeli gnjus također više nije aktualan. Imo je pravo: on je samo mali, ružni, debeli koji je zaboravio spomenut da doma ima gđu. Malu ružnu debelu. Gnjus. Gone. Amen. 3. Upoznala sam ovaj vikend svog prvog oriđiđi Hercegovca. Imo je sve karakteritike: visok (cca 100kg na cca 2m) , crn, s kosom, vozi lijepo crno đipasto auto sa zatamnjenim staklima, bavi se građevinom. Smiješno mu je kad mu se provali da je Šuica mjesto blizu Dubrovnika te da nevjesta kod njih nema isto značenje ko i kod nas (bogufala na tome). I da, baš je mili... 4. Dana 1.3.2007. proslavila frtalj godine kako sam sretno zaposlena u Državnoj ustanovi (bogjeblagoslovio). Jako sam zadovoljna. 5. Počela sam rješavat Kakuro. Zapetljano u tri čoška al i veliki izazov. Vuki mi je instruktor... 6. Buraz se ženi u 8. Mjesecu. To znači da dobivam svoju sobu natrag. Prestajem spavat u dnevnoj. Konačno. 7. Obaram rekord u iđenju na Sljeme. Bijah gore svaki vikend od Nove Godine, osim dva puta kad nisam bila u ZG. Respect. 8. Trenutno nisam emocionalno vezana ni za koje muško. Dobro, Hercegovac mi se malo mota po glavi, al to ne računam. Osjećam se jako slobodno i opušteno. Toplo preporučam. I tako... Šta ima kod vas? Drugo, zašto me nema: 1. Pustilo me sve to. Nije mi više napeto. 2. Buljim na poslu 8 sati u ekran, pa mi se neda doma buljit još sat il dva dok prosurfam ili napišem post. 3. Skužila sam da nisam tak dobra u pisanju kak mi se nekad činilo da jesam. Pa čemu onda razvlačit. A jednom sam bila na cm da složim post o tome kak sam na sred Strossa vidla kak curka dečku stišće prišteve po leđima dok oboje sjede na klupici. Koja gnjusoba. Skoro sam se izrigala kak je bilo odvratno za vidjet. A ona se sva udubila, predana, stišće li stišće. O majko moja... Gnjusno. Ili post o tome kak imam fobiju od golubova na trgu. Svako jutro kad idem na poso moram proć uz glavnu apoteku. A njima baš tada bude neko okupljanje tamo i svi se šetkaju i kočopere, spremni za uzlijetanje. I nek slučajno naiđe neka baba s mrvicama, nastaje rusvaj. Sve to što šeta i još cijela gomila s okolnih krovova krene letat i nedotibog nać im se na putu. Eto, tog me strah svakog jutra. I nije da se šalim. Ozbiljna sam i smišljam rješenje svog problema (a da ne uključuje obilazak veći od par metara/ulica). Ili post o tome kak se već 4 (slovima: ČETIRI) dana vozim s istim tipom u tramvaju (visok. lep. Istina proćelav, al mani ti to. Visok. Lep.). Uđe stanicu poslije moje i vozimo se cuzamen sve do trga gdje i on i ja izađemo. Zar to nije ljubav? Mislim da je i on mene skužio. Šifra je: drugi vagon, srednja vrata, cca oko pol 8. Baš da vidim oću li ga i sutra vidit. Ak ga vidim, nasmijehnut ću mu se majkemi. Mare1, jel dosta za come-back? Odo se sad banjat, jer sutra je radni dan i treba poć leć...

- 22:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.01.2007., subota

Jer srce nije kamen...

Ksena, Princeza ratnica, danas se rasplakala ko malo dijete. Ne plačem često, a kada plačem, to je uvijek zbog nekih „ozbiljnih“ razloga (slučaj „tata“, muške svinje, glad u svijetu... bla, bla...). No, kad me ipak potopi, trudim se da to nitko ne vidi, pa plakanje odradim „u intimi svoje sobe“. Ne sjećam se kada sam zadnji put plakala zbog ljubavi i sreće... Danas sam, ne sluteći ništa, otvorila novo pristigli mail iz Varaždina, koji je prouzročio potop biblijskih razmjera. Uhvatio me skroz nespremnu, te sam zaridala za računalom nasred dnevne sobe. Suze su tekle, a srce se rastapalo od ljubavi. A kako i ne bi kad mi Mare1 preko glasa male bebe pjeva: „You're my hunny bunch, sweety pie... ...the apple of my eye... ...and I love you so, and I want you to know that I'll always be right here... ...because you are so dear!“ ...i sad tražim punch line za završit ovaj tekst, i ništa mi ne pada na pamet jer mi misli stalno bježe na dan kada smo se upoznale, na onaj ručak u Lasinji, i na sve one dane poslije toga, na Modravama, u šatoru, na Jordanovcu, u sobi na Lašćini, na francuskom... Bah... moram stat jer ću se opet rascmoljit...

- 22:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.01.2007., ponedjeljak

Lobke...

Ovo je Lobke. Ona je iz Nizozemske, iz Amsterdama. Trenutno boravi u Bolonji jer tamo završava studij talijanskog. Ja sam visoka 180 cm. Lobke je visoka 187 cm. Ja volim Lobke. Jer je simpatična. I jer je viša od mene. Lobke je spavala na podu moje sobe, kupala se u mojoj kadi i jela za mojim stolom. Lobke zna puno jezika. Nizozemski, talijanski, engleski i francuski priča fantastično. S njemačkim se isto snalazi. I zbog toga je volim. Volim ljude koji znaju jezike. Puno smo pričale jer je ona otvorena i komunikativna. Sve ju je zanimalo, od sarme i pite od sira do toga zašto vežemo trobojnicu oko pšenice. Kad je vidjela domaću, kod kuće napravljenu tortu od višanja, morala ju je slikati. Inače bi poslije mislila da je sanjala. Kad je čarolija završila, Lobke se vratila u Bolonju. Sad se meni čini da sam sve sanjala. Sva sreća da smo je poslikali... Čini mi se da sam se malo zaljubila u Lobke...

- 00:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.12.2006., petak

Vragaizija i Fortran i tko ga je izmislio!

Moja bajka zvana posao, danas se neslavno završila. Balon od sapunice se rasprsnuo. Noćna mora se vratila. Fortran. Ne mogu ga smislit. Bježim od njega cijeli faks. Zadnja dva ispita, koja su uključivala programiranje u Fortranu, jedva sam preživjela. O izgubljenim mjesecima i godinama života neću ni pričat... Pišući diplomski, pitali su me ljudi bi li željela raditi u ustanovi gdje sada radim? Sva isprepadana, s užasom u očima , rekla bi im da nema šanse, jer bi se od mene očekivalo programiranje u .... pogađate... Fortranu. Ispalo je da je to tek djelomice točno, te da u ustanovi postoje odsjeci - rukavci, slijepa crijeva, u kojima Fortran ne živi. U jednom takvom rukavcu, mirnom kutu, nikom na putu, živjela je Ksena, spokojno i veselo, čak puna tri tjedna. No, danas se ispostavilo da su mi lagali , i da čak ni moj rukavac nije siguran, te da je Murphy opet u pravu. I tako je patak dobio zadatak da unosi neke podatke u već gotov program, te da samo promjeni neke sitnice, tek pokoju liniju programa, sitno slovo, ma brojčicu tek... jadna im baba! A Ksena vrišti, u sebi naravno, čupa kosu, lije suze, jer je njoj promijenit pokoju liniju, slovce ili brojčicu u gotovom programu, ravno promjeni ulja u avionu, koji leti nad Atlantskim oceanom, nad kojim bjesni oluja, a vani je noć. o bogec bogec, na kaj bu ovo zišlo??? ...

- 19:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.12.2006., nedjelja

Šora me agresiva!!!!!!!!!!!!!!

- 18:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.12.2006., nedjelja

I tako prođe 5 dana…

Odradila sam svojih prvih 5 radnih dana. Impresije? Sami superlativi. Nadređeni? Imam šeficu, vitalnu gospođu u godinama, brzu i poletnu. Ide ukorak s vremenom i tehnologijom, rado poučava i prenosi znanje. Kad god priča o svom mužu, zove ga prezimenom. To mi se sviđa jer se i ja svom Miljenku najrađe tako obraćam. Radno okruženje? Impresivno. Velika soba, okupana suncem i svjetlošću gotovo cijeli dan. Moj božićni kaktus, koji je umirao sporom i bolnom smrću stojeći na glasoviru u mojoj sobi doma, preporodio se stigavši na moj stol u ured. Ljudi? Koga briga, glavno da je šefica pozitivac. Jedina mrlja u ovom savršenstvu je činjenica da sam cijeli prvi dan išla piškit u muški wc, misleći da je unisex. No ipak nije, kako mi je na kraju radnog dana šefica ljubazno napomenula...

- 22:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.12.2006., subota

Gotovo je s plandovanjem…

Zaposlilo me. Jučer. Počinjem radit od ponedjeljka do, akobogda, penzije. E sad, kad bi postojao neki mjerač sreće, skala mu ne bi bila dovoljno velika za izmjeravanje mojeg trenutnog stanja. Jer, ja sam super, mega, ultra, turbo sretna! Kod potpisivanja ugovora, u agenciji, pitam ja gospođicu: “Aaaaaaa, kolika će mi biti plaća?” Kaže ona, bojažljivo: “Pa zar vam to nisu rekli na poslu, kad ste razgovarali?!?” “Pa gledajte, nisam se usudila pitati…” A ona me pogleda ispod oka, te uz komentar da ne ubijem glasnika, kaže: “xxxx kn, netto.” A ja se odvalila smijat i veselit, objašnjavajuć joj kak je to strašan napredak kad se kreće od 0 kn. A ona sva iznenađena, da kak se to ja s VSS-om veselim što ću radit kao SSS, i to za toliku plaću. Ne razumije ona da je “tolika” plaća bolja od nikakve, i da je SSS posao bolji od nikakvog posla. Eto... Svim mojim zaposlenim navijačima, i onima koji će to tek postati, veselo mašem! i šaljem

- 22:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.11.2006., nedjelja

Do tamo i natrag...

I tako, htjela sam prijeći na novi server, jer je blog.hr počeo prečesto zezat i nervirat. No, nije ni to tako jednostavno... pa sam ipak odlučila ostat ovdje. Bila sam večeras na jednom katoličkom tulumu. Bilo fino, puno poznatih i dragih ljudi, a bio mi i imendan pa mi svi čestitavali i ljubili me i grlili. Divota! A onda došla prija i pitala jel oću s njom u Mlaku, na vojnu oproštaljku njezinog bratića. Nema veze kaj će se tam slušat narodnjaci i kaj ćemo bit najstarije tete u bircu. Idemo! I bilo mi je baš dobro. Ko dijete u tvornici igračaka, sve novo i još neviđeno. Živa muzika dere i mjauče, tri harmonike natječu se koja će bolje improvizirati, violina prede ko da su joj zadnji sati. Genijalno. Konobar, može još jedna stella? Prijo, jel moramo već doma, baš mi je dobro? I fakat nije bio bed kaj smo bile najstarije u bircu. Draga dječica... I sad sam doma, a prsti jedva pogađaju tastaturu, glava se njiše ko da sam na brodu. Mmmmm, fino... A ima i priča kako sam jučer nosila wc školjku preko cijelog kvarta, u pola 1 u noći... I pravila sam se da sam tako uber kul s njom u naručju, a zapravo sam molila boga da ne sretnem nikog poznatog. A zašto sam je uopće nosila?!? Pa treba nam... meni... za iduće ljeto, na mojim Modravama... pa sam već sad počela sakupljati... Eto, kad ti je nešto srcu priraslo, ništa nije preteško i ništa nije prevelika blamaža... Ah, fali mi more... i Modrave... odoh ih sanjati...

- 01:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.11.2006., ponedjeljak

Bože moj, Bože moj, zašto sam te ostavila...?

Bježim od Tebe, odguravam Te, ignoriram... Radim gluposti. Ogovaram, zavidim, mrzim. Rogoborim protiv ovog i onog, što mi jesi ili nisi, učinio i dao. Pravo sam derle. A Ti? Ti si svejedno tu, i u tišini upravljaš mojim glupostima. Ispravljaš moje krive putove i moja zabasavanja. Strpljiv si jer znaš da neću moći još dugo ovako, s bježanjem i ignoriranjem. I onda ću ti doći, i pasti na koljena, i zaplakati... Jer vidim šta sve činiš za mene, svaki dan, svaki sat. Kako se brineš za mene, kao za ljiljane u polju i ptice nebeske. Snago moja i zaštito...

- 15:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.11.2006., subota

Ksena u akciji branja maslina

Modrave, 11.11.2006.

- 10:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.11.2006., četvrtak

Sloboda

Više ne moram čekati… Jedna riječ bila je dovoljna da mi do kraja posloži kaos u glavi i imenuje ono što me sve ove dane mučilo. Riječ je prevagnula, a ja sam odlučila. Dala sam mu voljno i rekla da je slobodan. Široko mu polje… Moju litru votke mi ne mora vraćati (makar je prvoklasna ). To sam mu ostavila za uspomenu i dugo sjećanje. K'o da sam si uzela bronhi... laka sam k'o perce!

- 11:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.11.2006., utorak

20160 minuta

Krenula je prema kući. Osjećala se jadno… Sve joj se činilo besmisleno i uzaludno. Ništa, čekat će još malo. Šta su dva tjedna prema cijeloj vječnosti. Odlučila je kupiti si kutiju cigareta i upaljač i pušiti dok joj ne dođe muka. Umislila si je da će time lakše doći do rješenja i odluke kako dalje. Pronašla je mali parkić iza zgrade s nekoliko klupa. Nije bilo ni psa. Mrkla noć, hladni vjetar i plavo osvjetljeni prozori okolnih zgrada. U stanovima na 2. i 5. katu nije se gledao isti TV program. Drugi kat je vjerojatno gledao neku pucačinu na RTL-u jer je soba stalno stroboskopski bljeskala. Zapalila je prvu cigaretu i duboko udahnula. Zagrcnula se i počela kašljati. Kako profesionalno! Dobro da je mrak, inače bi netko mogao umrijet od smijeha. Počela je razmišljati i prekapati po svojoj glavi tražeći koješta za što bi se mogla uhvatiti. Bez veze… Uskoro su joj misli odlutale do Njega. Pa da, i On je tu, šćućuren u zapećku svih misli. Ne dolazi Mu već neko vrijeme, a sigurno bi joj imao štošta za reć. Ali neda joj se, neda joj se skoncentriravat i povlačit u osamu kako bi Ga mogla čuti. Jednostavno joj se neda. Pušila je već četvrtu cigaretu, a od muke ni mu. Drugi put ću kupit Marlboro, pomislila je. Ovaj Ronhill super lights je sranje. Gazeći čik u travi, promrzla do kosti, poslala je sve k vragu i krenula kući. Kakvo razmišljanje, kakvo pušenje, kakvi bakraći?? Sve je to rock’n’roll, rekao je jednom davno jedan plavooki momak. Samo bez drame, molim, mantrala si je u glavi prolazeći ulicom. Šta su dva tjedna? Pišljivih 14 dana, mizernih 336 sati, beznačajnih 20160 minuta. Prava sitnica…

- 16:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.11.2006., srijeda

...trebala sam ovo napravit još davnih dana... stupid me... ZAHVALI... ZAHVALI SRCEM PREPUNIM !

- 10:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.11.2006., nedjelja

Svadbena depresija

Bila sam jučer na svadbi... Nas 12 za stolom, od toga tri mlada bračna para, jedno dijete ostavljeno doma da spava i dva još u trbusima, na putu. Zatim jedna skroz nova i zelena veza te jedna malo manje nova ali više upitna veza, i, na kraju, troje solera (valjda). Okolo mene isto neki parovi, svježe oženjeni, zaljubljeni, plešu i uživaju. Saznala sam za jedne koji su se ženili pred dva tjedna i za druge koji se žene dogodine u kasno proljeće. Unutar malo više od godine dana, oženilo se 11 parova, mojih poznanika. Da, i mlađi buraz se planira ženit dogodine u ljeto. Depresivno za poludit. Di sam ja u svemu tome? Neću otić više ni na jednu svadbu. Ne mogu više to probavljat, previše me košta živaca. Preorjentirat ću se na sprovode i pripadajuće karmine. Sad sam taman u godinama kad umire starija generacija. Klopa je jednako dobra ko i na svadbi, a psiha ostaje pošteđena trauma i raznoraznih propitivanja gdje smo, što smo i kamo idemo. Eto. PS Da preduhitrim komentare i pitanja da šta se ja imam bunit jer imam dečka: ja sam ona malo manje nova ali više upitna veza.

- 22:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

31.10.2006., utorak

Pomolimo se....

- 00:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.10.2006., srijeda

Ah...

Plesali smo... Đuskali se, malo sami, malo u paru, pa opet malo sami... Onda me priljubio uz sebe, obgrlio jednom rukom, čvrsto stisnuo i.... ...i... ...i podigao me tako da su mi vrhovi prstiju bili 10 cm iznad tla. Jednom rukom! Savršeno! A tek kad se moram propet na prste da ga ljubnem... ah... divota...

- 23:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.10.2006., nedjelja

Zimnica ala Ksena

Heh, upravo sam izribala 40-tak kila zelja... za kiselit... Da, mi to još radimo... Ali nije u tome poanta. Poanta je u tome da to inače radi tata, uz maminu pomoć. On je meštar , on zna, on važe i računa postotke koliko soli, vode, zelja i gljivica sa smrdljivih nogu treba ubacit u bačvu. Kako sve to natiskat između cijelih glava te kako na kraju namaknut kamenčugu koja će to sve dobro pričepit i sprešat. No, kako godine nose svoje, tako ni tata nije što je nekad bio. Otišla forca a ostao prkos. Vidjevši njega i mamu kako se spremaju uhvatit u koštac s tim silnim glavicama, odlučila sam ih pitat treba li im pomoć, očekujući glatki odbijanac. Naime, mama bi možda još i pristala, al stari, nema šanse. Jer, em je on meštar, em se radi o meni. Njegovoj “omiljenoj”. Međutim, opet sam naučila kako ne valja pretpostavljat stvari, osobito kad se pretpostavlja nešto loše o nekome drugome. Na moje pitanje mama se malo nećkala dok se stari spremno odazvao , postavio me kod ribeža te održao kratko predavanje s pokaznom vježbom (*) o ribanju zelja u kućnoj radinosti. Izostavio je sva uobičajena puhanja, frktanja, kolutanja očima, otrovne komentare i podbadanja. Pitam se jel bio takav zato što je ostario i onemoćao ili zato što je bolestan ili se, jednostavno, s godinama smekšao i postao čovječniji? Kako god bilo, ja sam zadovoljna viđenim... (*) Tkogod i Kramer, ovo je za vas...

- 00:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.10.2006., četvrtak

5 do 12...

Alea iacta est! Datum je određen: 31.10.2006. A bome i vrijeme: 13h. Ako ću se ravnat po grču u želucu i crijevima , može ravno bit i prekosutra. Kako će onda bit za 12 dana, neću ni razmišljat... Ako preživim, pričat ću vam... Pozdrav od, nadam se još samo nakratko studentice, Ksene!

- 16:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.10.2006., ponedjeljak

Netko to od gore vidi sve...

O Bože... Ti valjda znaš šta radiš... Ti imaš bolji pregled... Legendo. Ali iz mojeg tupog ugla, izgleda gusto... O Bože... zapelo je negdje...

- 09:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.10.2006., utorak

Do raja i natrag...

Bila sam ovaj vikend na Velebitu. Drugi put u životu. Svakako se nadam da ne i zadnji... Baza nam je bio planinarski dom Ravni Dabar iz kojega smo radili izlete po okolici. Posebno me impresionirao vrh Visibaba s kojega puca pogled na more (Pag, Rab, Susak te još mnoštvo drugih otoka) i, naravno, Silbu! S druge strane otvara se pogled po Velebitu, zelenom moru šume iz kojega, kao otoci, vire “kukovi”, glomazne, bijele stijene. Kao da sam bila na krovu svijeta. Rekla sam Bogu: Ako me želiš uzet, sada je pravi trenutak. Mogla bih sad još trkeljat o ljepotama i pogledima i prirodi i vremenu i kako je to sve zakon, ali riječi jednostavno nisu dovoljne za opisati ono što se doživi na tom svetom mjestu. Jedan kolega bloger, napisao mi je: “često vidim iskru u očima kad moji pričaju o brdima, bilokakvim. mislim da si i ti isto takva :) “ Potpuno je u pravu. Neka mi netko spomene Velebit, ne da će mi oči zaiskrit, već će se napunit suzama, a pogled će otić u daljinu čeznući za idućim susretom... - 00:35 - Komentari (4) - Isprintaj - # 28.09.2006., četvrtak Oj ti vilo, vilo Velebita! Velebite, ljubavi moja velika, još malo i opet ćemo se vidjeti... Jedva čekam! - 12:10 - Komentari (9) - Isprintaj - # 23.09.2006., subota Vrijeme aka Vanish Neki dan, u pauzi između pisanja diplomskog, odlučila sam malo pročistit svoj Inbox. Skužila sam da u njem ima preko 1000 (!) mailova, a da su neki još iz 2001. Pa sam krenula redom čitat i brisat, od najstarijeg prema današnjima. Čitajući tako, podsjetila sam se na brdo događaja i likova iz svoje (ne tako davne) prošlosti. I događaji i likovi, većinom su imali ljubavno-tragičnu problematiku koja je tada nosila epitete: prestrašna, pretužna i prebolna. Međutim, čitajući sad o tome, nakon par godina, sve mi to izgleda tako davno i daleko. Kako je Vrijeme super stvar! Ono je kao Vanish. Samo treba pustit da ga dovoljno dugo proteče, i ljubavno-tragična problematika će postajat sve bljeđa i bljeđa i na kraju će posve nestat. Ovih dana koristim Vrijeme aka Vanish svakodnevno. Izlijem si ga malo i gledam kako mrlja razočaranja i tuge polako blijedi. Nestaje... I zadovoljna sam. Toplo ga preporučam i drugima... - 11:20 - Komentari (3) - Isprintaj - # 22.09.2006., petak Ja bi ovako nešto za po doma... al da nikad ne odraste... - 00:26 - Komentari (5) - Isprintaj - # 18.09.2006., ponedjeljak Godine idu, lete k'o minute... SRETAN ROĐENDAN MI, SRETAN ROĐENDAN MI, SRETAN ROOOOĐENDAN SI ŽELIM, SRETAN ROĐENDAN MI!! - 10:21 - Komentari (17) - Isprintaj - # 14.09.2006., četvrtak Pas mat... šuć buć... oš neš Bangladeš! Oooo, kako li sam bijesna! A tek ljuta! Pogotovo destruktivna, prema sebi a onda i prema drugima. Mrzim. Sebe, njega, Zagreb, Selo u dva reda, Veneru i Mars. Mrzila bih i Njega ali se ne usudim. Što mi je to trebalo?!? .... Odlučila sam - zaboravljam! Brišem iz memorije, svoje i svog računala. Možda preživi u mobitelu, al' ni to neće dugo. Kad krenem sve nestaje. Čisti rez najmanje boli. Vremenski rok: odmah, momentalno, već traje. Gotovo je s čekanjem. Mrzim čekanja i načekavanja. 'Ko će kome i kada će ako uopće 'oće. Bah... Oš neš Bangladeš! Meni je i tako svejedno.... - 15:15 - Komentari (7) - Isprintaj - # 07.09.2006., četvrtak NIKAD... Nikad. Sveprisutno. Bezvremensko. Trajno. Konačno. Ponekad, tu i tamo, davat će nadu. Obećavat. Sanjat. Ali samo zakratko i samo ponekad. Jer Nikad je jače i uvijek se vraća. Ono je trajno. Bolno. Konačno. K.P.R. - 12:04 - Komentari (1) - Isprintaj - # << Arhiva >>